poglavlje iz satiričnog romana  GAD

autor: Rolando Peharec

 

                              U onim, po nekima boljim, socijalističkim vremenima, u radnom je narodu vladala općeproširena navika da se blagdan spoji s vikendom i s još pokojim neiskorištenim danom godišnjeg odmora. Dan borca je te godine idealno pao u sredinu tjedna, što je zapravo nebitno jer oba su se moja roditelja već mjesecima vukli od komisije do komisije koje su im unedogled produžavale bolovanje, a sve u nadi da će neka napokon popustiti i preporučiti ih za prijevremenu mirovinu. Premda su si zahvaljujući raspoloživom slobodnom vremenu odlazak na more mogli priuštiti bilo kada, nadolazeći praznični dani koji bi padali u sredinu tjedna kod njih bi izazivali uslovljen refleks koji je trenutno rezultirao mahnitim pakiranjem putnih torbi.

Tada još mlađahno vikend naselje koje je krasila i naša vikendica koja nikako da odmakne od druge deke, dočekalo nas je prazno.
Tko ne poznaje geostratešku osobitost Lokine glavice možda bi se i začudio. Mi nismo.

No, dobro...idemo redom.

Lokina glavica je uzvisina smještena između stare jezgre Pakoštana, idiličnog primorskog mjesta i magistrale, s koje se pružao predivan pogled na more. Predaja kaže da je cijelo to područje nekad bilo vlasništvo obitelji Lokin ( sjećate se pjevača s vječnom frizurom u obliku crne antičke kahlice... eh, to je ta obitelj ), a onda je došao drugi svjetski rat, pa socijalistička vlast... i kako je to već tada išlo, zemlju je pod svoje uzela narodna vojska.
Nešto kasnije, sredinom sedamdesetih prošlog tisućljeća, ista ta narodna vojska je iz tko zna kojeg razloga odlučila rasparcelirati Lokinu glavicu i po nevjerojatno povoljnim uvjetima rasprodati je narodu... onom iz vojske.
Miloš, narodski čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme, a sasvim slučajno i suprug tatine sestre, ( dakle njemu šogor, a meni tetak ) baci oko na jedan lijep komad, ali ipak malo prevelik za njegove mogućnosti, pa nazove šogora, to jest mog oca i podastre mu ponudu koju ovaj nije mogao odbiti. Pola-pola. Pošteno. Stisnuše desnice i otpočeše gradnju. Tako smo se mi sasvim slučajno našli okruženi narodom... i to ne običnim. Iako nam je to, vjerujte mi, tada izgledalo sasvim normalno. Kad se bolje osvrnem, već tada su mi se znale zalomiti incidentne izjave potpomognute starim izrekama u kojima su se spominjale crne i bijele ovce, a kad sam bio srditiji i ona o žitu i kukolju – koju sam sladostrasno izvrtao u zaključak da se i u kukolju može zateći zrno žita.

Kad je mlad, čovjek često kaže i ono što ne misli, a Bog mi je svjedok da sam zapravo bio sto posto uvjeren da u tom kukolju žita nije bilo.

Kako god, Lokina glavica je usprkos prazničnim danima zjapila prazna. Narodskim ljudima koji su u svojim pezejcima i stojadinima kupljenim na kredit za stambenu izgradnju s odgodom otplate na tri do pet godina većinom dolazili iz Beograda bila je malo predaleka za kratkotrajne konzumacije.

Osim za pukovnika Vasovića.

Najstariji po činu, zauzeo je najuzvisitiju parcelu na Lokinoj glavici i na njoj sagradio osmatračnicu koju je jedino on zvao vikendicom.
Pukovnik Vasović je bio čovjek mrka brka i strogih obrva. Visok dva i dvadeset i, što je bilo neobično za ponositog oficira, prilično pukljav. JUS ga svakako nije mazio pa tako nije bilo dovratka pred kojim nije bio prisiljen skinuti šapku i pognuti glavu. Da li zbog tog stalnog klanjanja ili zbog pukog običaja da odlaskom u mirovinu oficira unaprijede za čin, nije bitno, no Vasoviću se smješkala generalska zvijezda, a to je značilo da si je za razliku od ostalih narodskih kolega iz naselja mogao priuštiti luksuz produljenog odmora.

Pukovnik Vasović, za razliku od svojih nižerangiranih kolega nije vozio ni pezejca ni stojadina koji su trošili najmanje dvanaest litara na sto kilometara.
Najviše deset litara trošio je njegov neuništivi fićo iz šezdesetpete, ma kako natrpan bio. A bio je. Zapravo, uvijek pretrpan.

Da ne duljim... tvrdnja po kojoj nas je naselje dočekalo prazno bila bi dakle istinita da nije Vasovića, a to znači da je s njim i teta Višnja, što je dobro, ali i kćer Nina zvana Ninulica, što već nije baš pretjerano dobro, no to je već pitanje univerzalne ravnoteže dobra i zla... jin i jang naš svagdašnji.

            *

(...)

            *

Bilo to dvolično ili ne, ali teta Višnjine baklave bi i samog Papu natjerale da se počne križati s tri prsta. A znala je koliko ih volim i obavezno bi iz Beograda prošverala tepsiju specijalno za mene.

Čim smo izbacili stvari iz auta, odoh se pozdraviti s Vasovićima. Pukovnik pruži ruku na pozdrav, a teta Višnja me po običaju i izljubi. Jednom... dvaput... triput. Naravno.
Taj treći poljubac je uvijek stvarao pomutnju. Mi, iz ovih naših krajeva, nakon drugog bi se stali odmicati od razdraganih istočnjaka koji bi nas u navali srdačnosti snažnije stegnuli u zagrljaj i utiskivali nam onaj «treći...» uz nezaobilazni dodatak «...za sreću.».
Ma koliko se mi otimali, kraci te istočne hobotnice nisu popuštali prije «trećeg». Za sreću. Čak ni kad je pozdravljanje bilo suzdržano i izraz elementarne pristojnosti, poput onog koje je uslijedilo kad je Ninulica došla na red... «prvi, drugi...» otimanje, stisak, «...tr...», ponovo otimanje, još jači stisak, «treći... za sreću!».

Uf. Napokon baklave. Složit ćete se, zaslužio sam ih...pošteno.

            *

(...)

Oduvijek zatelebana u mog bratića Željka, Ninulica je godinama gutala poniženja rezervirana za vječne najbolje prijateljice koje su pune razumijevanja uvaljivale svoje rame žedno suza.
Natopila ga je za Vesnu, Sanju, Gospavu, Radu, Necu, Cecu, za jednu Snežanu pa za jednu Snježanu, Jelisavetu...
Impresivna je to niska, a bio je to tek manji dio za koji sam ja znao.
Sve su te okrutne mlade dame nemilosrdno ranjavale srce mog jadnog preosjećajnog bratića. Drznice. Ponekad i dvije-tri istodobno. Ukoliko bi slučajno, kakvom nesretnom okolnošću, iznenada saznale jedna za drugu... ili čak nedajbože onu treću.
Bio bih stvarno prase kad bih te nesretne okolnosti proglasio manje slučajnim, a pritom još i Ninulici pripisao upletenost.
Međutim, crv sumnje me nikad nije napustio.

Baklave su bile izvrsne. Teta Višnja je skromno propitkivala...
- I, šta kažeš? Jesu li dobre?
- Jesu, teta Višnja. Fenomenalne su.
- Prošle su bile bolje... Jel'?!?
- Ma nikako... sjajne su... zapravo iste kao i sve dosad... van konkurencije. – nisam se dao navući na tanki led usporedbe.
- Ima dosta oraha? Nisu suve?
- ... – odgovor mi je malčice teško nadolazio jer sam upravo srkao šećerni sirup iz tanjura – Ma kakvi suhe! A orasi... pa zar ima unutra ičeg osim oraha? – obrisah usta rukom i molećivo pružim tanjur na još.
- Nema ništa... samo orasi! Celo kilo! – ponosno će teta Višnja aranžirajući novu porciju – Jel' ti dosta sirupa il' da sipam još?
- Izvrsno teta Višnja, prava mjera. Hvala.
- Celo kilo...sama sam ih čistila. Ma znaš ti da ne bi ja tebi nosila bilo šta. Nisu te ko one u poslastičarnicama. Znaš da oni stavljaju prezle namesto orasa?!
- Znam, teta Višnja... i grah u kestenpire.
- Jeste... i pasulj, i krompir... a pričala sam ti to već?
- Jeste, teta Višnja. Pričali ste.
- Nema. Nema ti u poslastičarnicama ni orasa ni kestena.
- Nema, teta Višnja. Ni žita.
- Žita? Gde žita? U čemu?
- U kukolju, teta Višnja.
- Pa jeste. Imaš ti pravo. – potvrdi ona meni spremno, ali upitnik joj ipak ostane lebdjeti nad glavom.

Znala je teta Višnja jako dobro da nije uputno čačkati preduboko kad blebnem nešto ne pretjerano suvislo, stoga je brže-bolje prebacila skretnicu na manje prometan kolosijek.
- I deco... Šta ćete vi večeras da radite? Nema vam društva, još im je rano... Oni će tek kroz petnaestak dana da počnu da se okupljaju.
- Ne znam. Još nisam radio nikakve planove. Za početak se moram raspakirati.
Ninulica koja cijelo vrijeme nije progovorila ni riječ, ostala je dosljedna i samo zakolutala očima.
- E, pa idem ja... – zahvalim se na baklavama i s putnom porcijom pod rukom zaputih se dijagonalom na drugu stranu ceste gdje me dočekala brižna majka.
- Sinko, hoćeš li pojesti štogod? Danas još ništa nisi jeo.

 

 

Rolando Peharec - GAD