poglavlje iz romana  GRADOVI

autor: Rolando Peharec

 

                         Na toplotni se udar pri izlasku na ulicu nije moguće naviknuti. Usprkos svim trikovima  kojima su pribjegavali dizajneri, taj je trenutak naglog prelaska iz rashlađenih zatvorenih prostora na otvoreno još uvijek predstavljao mozgolomku bez rješenja.

Ili barem bez zadovoljavajuće kvalitetnog rješenja.

 

Na studiju dizajna, smjer “Klima i urbani dizajn” glasio je kao najteži  i, zbog kompleksnosti discipline, najzahtjevniji smjer. Bilo je to jedno od doista rijetkih mjesta gdje ni društveni status, ni porijeklo, ni veze, ni kreditna sposobnost eventualnog mitodavca nisu mogli otvoriti vrata nedarovitim kandidatima i osigurati im mjesto među odabranima.

Bilo je to jedino mjesto gdje su predavači bili apsolutni autoriteti struke koji su, bez obzira na visoku naknadu imali i zakonsku obvezu odraditi propisani broj predavanja pod strogom kontrolom komisije koja je pak imala ovlasti ukinuti im licencu i sve povlastice što su ih uživali ukoliko bi se pokazalo da pokušavaju, zbog prestiža ili bilo kog drugog razloga, neko znanje sačuvati samo za sebe.

 

Koliku je društvenu važnost uživao studijski smjer “Klima i urbani dizajn” govorila je i činjenica da su sretnici koji bi zbog svojih sposobnosti imali čast i privilegij upisati ga, već kao studenti dobijali nepovratnu (sic!) stipendiju koja je visinom dvostruko nadmašivala inspektorovu mjesečnu plaću.

 

Pa ipak, sve te učene glave još uvijek nisu riješile kako svladati temperaturnu razliku od dvadesetak i više stupnjeva što ih je dijelilo nekoliko, a prečesto i samo jedan korak, poput ovog inspektorovog kad je izašavši iz zgrade zakoračio na usijani nogostup.

 

Wilhelmstrasse nikad još nije bila ovako pusta. Čak i u dane nogometnog prvenstva kada je u finalu igrala reprezentacija grada Berlina, na ulicama bi se zatekao rijetki za sport nezainteresirani prolaznik ili mrzovoljni taksist koji bi žurno prevozio svog neuviđavnog putnika.

 

Ispektor je stajao na najboljoj poziciji na raskrižju Unter den Linden i Wilhelmstrasse odakle je imao savršen pogled u svim pravcima. Jedini zvuk koji je remetio tišinu bio je onaj udaljenih helikoptera i patetično kliktanje kontrolnog automata semafora koji je i dalje regulirao nepostojeći promet.

 

Deja vu?!

Ne. Bio je to san. Sjećanje na davni djetinji san koji ga je toliko puta budio prestravljenog... uvijek isti... san o dječaku izgubljenom, samom, jedinom u velikom gradu. Sjećanje na strah koji bi nestajao tek u sigurnoj toplini majčina zagrljaja.

I sad, evo ga ovdje, ponovio se u javi. Na pustom raskrižju Unter den Linden i Wilhelmstrasse.

 

   - Molimo pričekajte slobodnog operatera. – ravnodušno se oglasio sintetički glas iz slušalice koji je zatim smijenila jedna instant fraza Bethovenove pete, pa opet - Molimo pričekajte slobodnog operatera. – pa Mozart, koncert za rog, nije znao koji.

Zaista su se potrudili da, dok čekaju vezu, kulturno uzdignu svoje korisnike.

Eto ga i Bach.

 

Napokon je začuo zvuk koji je čekao – bling-bling-blong... – inspektor se nakratko poigrao pogađanjem.

   - Dobili ste radno mjesto dva dva sedam... pričekajte trenutak, molim... – oglasila se ponovo sintetika.

Nikad još nije pogodio broj, iako je jednom bio prilično blizu. Tada je umjesto zadnjeg tri licitirao pet.

 

   - Radno mjesto dvjestodvadesetsedam, operater Frida ovdje, izvolite molim. – izrecitirala je melodično Bog zna koliko puta već do sad izgovoreno. Obično bi ton operaterki koje su se javljale bio službeno monoton, međutim, ovaj put je, po glasu bi se reklo mlađahna gospodična s druge strane zvučala veselo, kao slavljenca pozivom prekinuta usred rođendanskog tuluma koja će se, nakon što primi razdragane čestitke vratiti proslavi.

 

   - Jedan taksi molim na ugao Linden i Wilhelmstrasse za zonu B-zapad-jedan.

Uobičajena kratka stanka u kojoj operater traži najbliže slobodno vozilo potrajala je znatno duže nego bi to, pošto sad nije bilo gužve, bilo realno očekivano.

 

   - Gospodine, nema slobodnih taksija, a sumnjam da će ih uskoro i biti. - slavljenički prizvuk u glasu mlade operaterke dobio je primjetno podrugljiviji ton.

 

   - Kako to mislite, nema taksija?!

 

Inspektor je ponovo odslušao priču o sporama, otrovnom oblaku i terorističkom napadu, a djevojka je bila očito bolje informirana od predstavnika vlasti i medija jer je znala čak i to da je napad izvršila ekstremistčna frakcija Atilinih sinova.

 

   - Nemojte me zajebavati. Do oblaka ima još najmanje pola sata... – krenuo je u napad planirajući da zahtjev u nastavku učvrsti pozivajući se na autoritet svoje inspektorske funkcije -...halo... ne prekidaj ve... FAK!!!

 

U bilo kojoj drugoj situaciji koja bi podrazumijevala izravni kontakt, bilo bi dovoljno pokazati značku i sugovornici bi istom smekšali svoje bahato ponašanje, ali sad je stajao pred nevidljivim zidom koji se sintetičkim glasom zahvalio korisniku usluge uz preporuku da se s povjerenjem ponovo obrati na broj tri-tri-tri-nula-nula-nula i ponovo zasvirao nesto iz izbora popularne klasike, ovaj put Wagnera... Walküre.

 

                                    *

 

            Još jedan helikopter je nadletio samotnog pješaka s raskrižja Unter den Linden i Wilhelmstrasse.

Dok je tamni obris nestajao u daljini inspektor nije odolio prizoru. Preko gornjeg ruba sunčanih naočala gledao je nebo kakvo nikad do sad nije vidio. Okomito iznad njega kristalno plavo i bez oblaka u postepenom je prelazu preko bolesnih zelenožutih nijansi tonulo do sve prljavije i teške sive koja je prijeteći dominirala sve bližim horizontom.

 

                                    *

 

Situacija je bila pomalo apsurdna. Od automobila parkiranog na VIP parkingu za službenike raznih gradskih ministarstava na samoj granici zona dijelilo ga je niti pet minuta vožnje taksijem. Čak i ako bi krenuo pješke vjerojatno bi stigao na vrijeme pošto bi se kretao u smjeru suprotnom od nadolazeće nevolje.

Ali inspektor nije bio čovjek koji se izlaže nepotrebnim rizicima. Zbog toga i nije posebno napredovao u službi.

U petnaest godina tek jednu stepenicu, od mlađeg inspektora prve klase, što je stupanj zvanja koje automatizmom dobija svaki policijski gušter nakon što uspješno završi fakultet i odradi dvije bijedno plaćene studijske godine po raznim uredima kako bi se vidjelo koje mu mjesto u strukturi najbolje leži, do inspektora prve klase, bitno bolje iako ne i pretjerano dobro plaćeno.

 

Neambicioznom odgovaralo mu je to gdje su ga usidrili. Koordinirao je rad arhivske službe, posao bez suvišne odgovornosti i povremeno odlazio na teren... zapravo jako rijetko, jer su ga tretirali kao izlaz u nuždi kad bi bio potreban čovjek više ili bi ga za vrijeme redovnog dežurstva dopala intervencija koju nikako ne bi mogao izbjeći.

Njemu je ionako bilo sve jedno.

Za razliku od većine kolega nije imao obitelj koja bi ga sputavala, zbog toga je većinu blagdana bio na dispoziciji, što je pak rezultiralo zahvalnošću i njihovim fleksibilnijim odnosom, zahvaljujući kojem je uživao nemalu autonomiju u ostalo radno vrijeme.

 

Neopterećen bremenom obiteljskih obaveza, sa sigurnom službom i skromnim ali redovitim prihodima koje je mogao usmjeriti isključivo na zadovoljavanje vlastitih prohtjeva, dugo je vremena udisao život punim plućima.

 

Mjesec dana prije nego će diplomirati nabavio je roditeljima dvije karte za premijeru filma koji je bio najavljivan kao hit godine. Iako ih taj film i nije pretjerano zanimao, puni razumijevanja shvatili su poruku i voljenom sinu jedincu prepustili stan na nekoliko sati.

 

Uviđavni roditelji nisu još ni zamaknuli za ugao, a on i njegova tadašnja djevojka su, ograničeni vremenom, bez suvišne uvertire položili žrtvu bogu Bachusu.

U trenutku njihovog drugog divljačkog koitusa neobjašnjivo je popustio svod kino dvorane i odnio dvanaest duša.

Budući inspektor je pogledao na sat  kako bi procijenio imaju li vremena za treću rundu niti ne sluteći da je već u tom trenutku zapravo svo vrijeme svijeta bilo samo njegovo.

 

                                    *

 

            Osvrnuo se još jednom ne bi li spazio kakvo zalutalo prometalo. Mogao se vratiti u ured i na TV-u gledati izvještaje, ali kad bi morao birati provesti tamo tko-zna-koliko sati zatočen s ambicioznim gušterom protiv svoje volje ili svojevoljno skončati na ulici otrovan sporama... birao bi ovo drugo.

 

Tada ga odjednom zaslijepi bljesak. Izravno sunce to nije nikako moglo biti jer je stajao u sjeni zgrade. Dok je pokušavao dokučiti odakle dolazi odsjaj, začuo je zvuk spuštanja neke velike rolete.

Upravo kad je pogledao u pravcu odakle je dolazio zvuk, ponovo ga je zaslijepio bljesak. Iako udaljen dvjestotinjak metara od izvora zvuka, u sveopćoj je tišini mogao čuti specifičan pisak tek uključenog alarmnog uređaja na vratima.

 

U nemjerljivo kratkom vremenskom segmentu, onolikom koliko je potrebno misaonom impulsu da se prebaci s neurona na neuron, razriješio je maloprijašnju dilemu.

Hitrim je korakom krenuo po dijagonali preko opustjelog raskrižja.

 

                                    *

 

            - NERADIMO-ZATVORENO – pisalo je neuredno na šlampavo naljepljenom listu papira s unutarnje strane vrata.

Krupni trgovac likom je bio sličniji pospanom Turskom vozaču hladnjače iz davnih vremena dok su se još koristili ciglom na papučici za gas kako bi u dugoj vožnji utrkujući se s vremenom odmorili nogu, zbog čega mnoge obitelji bijahu zavijene u crno.

 

Vjerojatnije je da se tip samo pravio da ne vidi inspektora s vanjske strane dok je iznutra širokom ljepljivom trakom na kojoj je cijelom dužinom bio otisnut naziv trgovine, lijepio ionako standardom propisano hermetički zatvorena vrata.

 

Inspektor je drškom kišobrana, zapravo bi bilo preciznije kazati suncobrana, kucnuo po staklu.

Brkati trgovac, koji sad više nije mogao ignorirati nazočnost uljeza, je zastao na tren i nehajno kažiprstom kucnuo po listu s tekstom – NERADIMO-ZATVORENO.

Inspektor je isto tako nehajno kažiprstom kucnuo po svojoj znački koju je naslonio na staklo odmah iznad lista s nepismeno ispisanom porukom.

 

Iako ih je razdvajala staklena barijera, ovo je ipak bio primjer izravnog kontakta.

 

                                    *

 

            Trgovac je hodajući ispred inspektora gunđao nešto na materinjem jeziku. Kad je napokon progovorio na Njemačkom, otpjevao je poznatu pjesmu o teroru, oblaku i sporama, tek neznatno promijenivši redosljed navoda, a zatim je pokazao zavidnu upućenost u slučaj psujući “Zelenu akciju” i njihove simpatizere.

 

   - Oduvijek sam tvrdio da su sve to prokleti teroristi. Ni oni Krišne nisu bolji, kažem vam, samo im dajte oružje i priliku pa ćete vidjeti koju će vam pjesmu zapjevati. Nego... – zauzeo je poziciju iza pulta – ... što je tako hitno kapetane?

 

Inspektoru se dogodila kratkotrajna mentalna zadrška. Kao ono kad lik u filmu zastane na mjestu zločina da onjuši zrak.

U tom kratkom trenutku profesionalne deformacije, stojeći pred blagajnom, pogledom je sa svoje lijeve strane snimio šarenu policu prepunu žvakačih guma, raznih lizalica, gumenih bombona i pucketavih mini čokolada. S desne pak strane caklili su se najnoviji hitovi porno izdavaštva s nekoliko doista impozantnih primjeraka koji su se kočili na ulazima svih zamislivih tjelesnih otvora obečavajući kupcu dobru i napaljivu zabavu.

 

Trgovac je stao kuckati prstima po plohi diskretno skrečući pažnju da trenutak baš nije pretjerano pogodan za neodlučnost.

Inspektorova je pozornost kliznula prema polici iza njegovih leđa.

Zbog rešetke je bilo teško razabrati natpise na etiketama, a još teže cijene, stoga je krenuo zaobilaznom putanjom.

   - Dajte mi nešto tekuće, obojeno i žestoko.

 

Trgovac je pogledao preko svog desnog ramena kao da ne zna što mu se nalazi za leđima. Jedna od uredbi gradskih vlasti izričito se ticala zabrane prodaje alkoholnih pića za vrijeme trajanja izvanrednog stanja.

Dilema je bila, što uraditi kad ga na kršenje uredbe navodi osoba koja je, na neki način, produžena ruka onih koji su je i donijeli.

Čak je na trenutak i pomislio da je možda u pitanju planirana provokacija. Toj je mogućnosti suprotstavio kalkulaciju koja je u sebi sadržavala pitanje – koliku bi pravnu snagu mogao imati snimak s ulaznih vrata gdje se jamačno vrlo dobro vidjelo kako je “provokator” uslužen tek nakon što je autoritetom značke zapravo prisilio trgovca na prekršaj.

 

   - Vaše pare, vaš izbor. Ja ovdje samo naplaćujem. – rekao je trgovac ne pomaknuvši se milimetar i nastavio – Morat ćete biti precizniji... znate, kristalna kugla mi je na popravku ovih dana.

 

   - Hmrf... Još jedan pametan danas. – procijedio je inspektor ne razlikujući vina od žestokih pića, ne pokazujući ni trun razumijevanja za trgovčev primitivni nadrihumor.

Za one šarene boce s lijeve strane znao je da su kokteli, ali cijene mu se učiniše malo prepaprene za nekakve bućkuriše u koje proizvođači utrpavaju bog zna što sve, iako na deklaracijama naravno stoji da su složeni od vrhunskih pića naprobranijih marki.

 

   - Daj mi onu treću na drugoj polici lijevo i ne izazivaj sreću.

Cifrasto ispisan naziv pića suviše kompliciran za inspektorove jezične vještine sugerirao je uvoz iz Pariza.

 

   - Hm, teška vremena, a?! Jeste li sigurni da ne želite onu pored, ta je još jeftinija. – uzvratio je trgovac i dalje ne mijenjajući pozu – Da pričekam još malo dok ne razmislite? Nema žurbe, imamo vremena.

 

   - Imaš li ti sve dozvole uredne?

 

Boca žestokog se u sekundi našla na pultu.

 

   - Da vam zavijem u papir ili ćete vrećicu? – rastopio se trgovac u naglom napadu ljubaznosti – BLIIINNG...TAKATAKATAK...- zazvečala je kasa, najnoviji hit retrodizajna. Čak je izbacila i trakicu papirnatog računa.

 

Rolando Peharec - GRADOVI