humoreska iz zbirke NEŠTO POSVE OSOBNO
autor: Rolando Peharec
ROMEO I JULIJA
Kad bolje razmislim ne sjećam se dana u životu kad nisam bio zaljubljen. Zbog toga sam volio rođendane. Između sendviča i nezaobilazne torte uvijek bi se našlo prostora da se u veselom društvu zavrti flaša ili potrpaju papirići s imenima u šešir. Sve je bilo dobro što je moglo poslužiti svrsi. Kockica iz Čovječe ne ljuti se, pikula, odgrizak jabuke ili polupocuclani bombon... pa - što da radi ovaj fant koji držim u ruci?
- Neka naiskap popije bućkuriš koji složimo od svega što nam padne pod ruku.
- Neka stoji na jednoj nozi do sto.
- Neka laje na mjesec.
Nakon ta tri obavezna dozlaboga dosadna i nemaštovita kruga napokon bi došli oni zanimljiviji zadaci...
- Neka poljubi ...(nekoga već)... francuski.
Napokon :-)
To francuski se ponekad zvalo i filmski. No, kakogod se zvalo bitna je bila upotreba jezika i što je najbitnije nesankcionirano, jer...
- Što da se radi... ne bih ja, nego, takva su pravila igre.
Dakle, legitimno ;-)
No nebitno.
One prave stvari igrom fanta ipak se nisu mogle dobiti, stoga smo prešli na ozbiljnije igre.
Recimo šah.
S kojim, istini za volju, nisam stajao baš najbolje. Nije baš da ga ja nisam znao igrati, ali mat mi nekako nikako nije polazio za rukom.
Ukoliko zanemarim sve one platonske koje su mi nemilosrdno slamale srce, i meni se napokon dogodila ona prava.
***
Šeprtljavo sam uletio na tulum na kojem je ona očekivala nekog drugog njega za kojim je tada očajnički dahtala. Na moje razočaranje na spomenutom tulumu nije bilo niti one nje – platonske, za kojom sam tiho patio već mjesecima.
Zapravo, na glupi tulum, što baš i nije bio običaj, taj put nije došao nitko.
Osim naravno mene.
Da ne duljim, u narednim satima izjadasmo se jedno drugom... potom si napumpasmo ego komplimentima koji su sadržavali nezaobilazne konstatacije tipa – kako je on/ona glup/glupa i kako ne zna što propušta, jer te smo si večeri upravo nas dvoje predstavljali oličenje dobrote, ljepote, neodoljivosti...
...a nakon pete čaše i zavodljivosti.
Ljetna sparina pružila je dobar alibi za lišavanje suvišne odjeće. A tada, u inat svim luzerima ovog svijeta, Bakusu u čast i Amoru u slast, dadosmo šah-mat... oboje... i mimo svih pravila igre – istodobno.
Čarolija čarobnih noći je takva upravo zato jer je noć. Jutra su kritična. Nebrojeno sam puta slušao o jutru nakon, o dodiru stvarnosti što stavlja na kušnju neobuzdanu erupciju strasti. Krmelje u očima, neugodan zadah, ona bez šminke, ili još gore, s razmazanom šminkom.
Jutro o kojem ovdje pričam nije bilo ni po čemu drugačije od malo prije spomenutog, pa ipak...
Izgledala je kao božica. Sukladno tome prinijesmo još jednu žrtvu na oltaru nesputanih strasti.
Iscrpljeni i izgladnjeli pojedosmo naš prvi zajednički doručak pa tako okrijepljeni odosmo provjeriti je li strast koja nas je nosila prethodnih sati još uvijek podjednako silovita.
Sirotom Erosu dopustismo predah tek toliko da ručkom obnovimo energiju i napunimo baterije za još jedan iscrpljujući let do večere.
Da, ona je doista bila ona prava.
Grickajući ostatke ručka, ponesen veličinom i značajem trenutka dadoh joj obećanje...
- Za prvu godišnjicu priredit ću ti najromantičniju večeru života.
Dobro je zazvučala ta rečenica izgovorena u pola glasa s pravilnim dramaturškim stankama strateški razmještenim između dva glodanja ostataka na kostima sinoćnjih kotleta.
Nevolja je nastupila u trenutku kad je moja božica žedna romantike poželjela još gutljaj-dva argumentacije...
- A kako će izgledati ta večera? – pitala je trepćući najljepšim okicama dok je bisernim zubićima odvajala onaj manje zeleni dio s kore prezrele lubenice što je još jutros u slast smazasmo za doručak.
Grozničavo sam prizivao u sjećanje sve filmove koje sam odgledao od svoje treće godine naovamo u nadi da će u tom nepreglednom nizu iskrsnuti neki bljutavo-romantični s rješenjem koje će mi pružiti slamku spasa. No tonuo sam brzinom kamena u zagrljaju Toma i Jerryja praćenih cijelim korpusom masovnih ubojica među kojima su se naguravale kolone majstora borilačkih vještina predvođenih kosookim Bruce Leejem i tamnoputim Shaftom.
Ali romantike niotkud.
Već sam dotaknuo dno kad me spasilo nekoliko nategnutih kadrova iz nezaobilaznog gradiva svakog pravog filmoljupca.
Na brzinu sam kompilirao nekoliko probranih scena iz serijala 007 i napokon, došavši do daha, istisnuh zadovoljavajući odgovor...
- Nježna napaljiva glazba u pozadini i večera uz svijeće. Kamenice. Par butelja finog vina... – vješto izbjegoh odabir svjestan okolnosti da imam na raspolaganju cijelu godinu vremena da saznam kakvo ide uz kamenice – ...zatim pjenušava, mirisna kupka, a onda ću te onako mirisnu i vlažnu odnijeti do spavaće sobe, a onda ću te spustiti na krevet posut ružama. Po jedna za svaki tjedan naše ljubavi.
Upalilo je. Hvala Bondu.
Oči joj se zaiskriše, a tsunami emocija odnese nas do žrtvenika na kojem strašću zapečatismo maloprijašnju sliku.
***
Kako tog kritičnog dana, tako i gotovo svih protutnjalih tristošezdesetčetiri... i nikad neću doznati zbog čega smo doista uspijevali opstati. Da li zbog tsunamija kojim smo protivno svakoj logici uspijevali primiriti demone što su strpljivo bdjeli nad paučinastim nitima naše ljubavi, ili je romantikom obojena slika bila stvarni razlog.
Bilo kako bilo... došao je i taj dugo očekivani tristošezdesetpeti.
Kako i priliči, svladao sam gradivo.
Vino je bilo brižno odabrano, s preporukom neprijepornog autoriteta za opojne tekućine i smrdljive sireve... čak su i kamenice bile svježe i ukusno aranžirane na podlozi vlastoručno tucanog leda... svjetlost svijeća... prigušena glazba...
Nazvati tu atmosferu savršenom bila bi skromnost bez realnog kritičkog odmaka.
Nijemci zacijelo imaju neki izraz koji bi ispravno opisao stvarno stanje tog nečeg... über... eto, takva je bila... über-nešto-savršeno.
Netko zlurad bi mi prigovorio sitničavost, ali, istini za ljubav, pjenom ovjenčana kada je stvarno bila malo pretijesna za duže izležavanje, pa ipak, opuštajuća mirisna sol i sva ona silna pjena što se prelijevala po podu kupaone i zadnji gutljaji vina, i svijeće, i kamenice...
Miris afrodizijaka naprosto je opijao sva naša čula.
Preko mjere.
Über-nešto, pomislih, moram učiti Njemački, nedostaju mi prave riječi.
Onako isprepleteni u pretijesnoj kadi sa svim erogenim zonama nadohvat osluškivali smo buru strasti koja nas je u kovitlacu podizala tik do vrhunca da bi nas već u sljedećem trenutku strmoglavljivala silovitošću lavine u razjapljene ralje tsunamija što je nestrpljivo kucao na vrata... zgrabio sam svoju božicu i s njom na rukama koraknuh iz kade.
Sva sreća što je kupaonica bila mala.
Sva sreća što se tu našao radijator.
Sva sreća što je moja božica bila opijena strašću pa nije ni trepnula kad sam je u trenutku poskliznuća prislonio na usijani metal.
Trajno će mi ostati zamrznuta slika njenog sjaja u očima kad sam, noseći je, kročio u sobu...
I poljupca što mi ga je snažno utisnula dok sam prilazio krevetu...
I tsunamija koji je provalio u trenu kad je leđima dotakla površinu oltara naše sreće posutog ružama... po jedna za svaki tjedan naše ljubavi.
Latice poletješe uvis, a s njima i moja božica.
Još i danas pokušavam dokučiti smisao te prirodne nepravde u kojoj latice koje ružu krase otpadaju, a trnje...
Eh, trnje.
Tko bi mislio još i na to.
Ljubav je krhka, dragi čitaoče. Tsunami je odnese u hipu.
Kao latice s ruže.
Kao uostalom i mene tog tristošezdesetpetog, posljednjeg dana naše ljubavi.
* Zamislite svijet u kojem na TVu imate samo dva programa, od kojih se onaj drugi zove EKSPERIMENTALNI. Svijet bez VHS-a, DVD-a, SMS-a, MMS-a, ICQ-a, CD-a, PC-a, MSN-a, MP3-a, LCD-a, SSN-a, PSP-a...
Što vam ostaje?
Poneki godišnji razlog za okupljanje pravih, živih ljudi. Zatim jedna ofucana stara kapa ili šešir u koji se utrpaju razni sitni predmeti, pri čemu svaki predstavlja po jednog sudionika igre. Eh, taj predmet je FANT i vlasnik tog Fanta bi povremeno, kad ga izvuku, morao odraditi neki zadatak koji bi mu odredilo zaigrano društvo.
Nažalost, ovdje je premalo prostora da bih vam pojasnio sve mogućnosti manipulacije od strane maštovitijih sudionika igre.
Rolando Peharec - NEŠTO POSVE OSOBNO
nakladnik - Biblioteka Terra sancti Martini - 2013.
